< | kolovoz, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opet mi srce kao čaša razbijeno
opet mi je srce tugom zavijeno
bolom opijeno..
I ti bi ponovo da možeš njime vladao
a nikad ne bi mjesto mene padao...
Ime: ××...DjEvOjKa BeZ iMeNa...××
Glazba: Glazba mi je sve u životu :) obožavam juu :) Pronalazim se u tekstovima Rocka, Metala i ponekad, ali vrlo rijetko nekog blažeg punka. ugl sam alternativka u duši =)
Ljubav: Kod mene je trenutno... na istom mjestu... Ništa se ne događa... Volim, voli me, ali... Ne, ništa od toga...
Prijatelji: Imam prijatelje... I takve nitko nema :)
LINKOVI
Anjich :)
Dallia :)
JeLLy BeRRieS :)
Teen StoRy :)
Nije me bilo od 16.7. iz nekoliko razloga. Ljeto :), zabava :), odlazak na more :) i sad sam se vratila, napunjenih baterija, osvježenog organizma i spremna na novi početak :)
Dakle bila sam na moru.. gdje je bilo prekrasno.. moram napomenuti da sam se po treći put u svom životu iskreno zaljubila... Bilo je lijepo.. I još je lijepo znat da postoji ta posebna osoba.. da je moguće pronaći ljubav.. nisam bila u pravu kad sam rekla da to ne postoji.. počela sam vjerovati :) i jako mi je drago zbog toga.. pozdravljam svu ekipu s mora.. Dodo i ekipa xD Anja, Dea, Kaya, Luca, Tommy <3, Dodo, Marina, Grgica i druškani, Panco (aj aj i on..) Luka, Stipa, i svi ostali <3 <3
Napokooon... I to zahvaljujući podu moje sobe xD Dada, al stvarno, ležala sam na podu i razmišljala... o životu... o trudu... o godinama... o svemu... To je vjerojatno već stara tema i svi već možete pogodit o čem ću pisat... Al ja to svejedno moram napisati... Jer... Jednostavno moram... Počinjem.
Mislim da u mojim godinama (ili ranije) ljudi (djeca) počinju pronalaziti prve tzv prepreke... Nisu to nikakvi pravi problemi, ništa tako ozbiljno, to je tek početak svega što ćemo proči... Ljudi riješavaju te prepreke kako bi bili sretni... Trude se, cijeli život se trude, traže sreću. I kada misle da su je pronašli, shvate da im još nešto fali... I pokušavaju i to postići... Postavljaju si ciljeve, samo kako bi imali zbog čega živjeti... Iz dana u dan sve više stare, sretni kad uspiju, toneći kad nešto ne ostvare... Svi se sjećaju prošlosti... onih ''dobrih dana''. Nama, 15-ogodišnjacima je trenutno najljepša i najveća uspomena 8 godina osnovne škole s osobama koje su nam puno značile... Možda ponekad i zaborave sebe... što su i tko su... Ali kad se jednog dana pronađu, kad pomisle da su sami, sjetit će se prošlosti. i zapitati se jesu li neke stvari bile vrijedne... No trenutci prolaze, vjerojatno će proći i taj trenutak... A prošlost se ne može vratiti... No jedno pitanje će zauvijek ostati neodgovoreno, nezaboravljeno... Zašto? Čemu sav taj trud, borba, ponekad patnja? Smrt je kraj... svemu. jednostavno je gotovo. Prošlost se tada konaćno zaboravlja. I sav taj njihov trud, sva njihova muka, da nešto postignu u životu, pada u zaborav. nitko neće nastaviti gdje su stali. svatko počinje ispočetka. hoda svojom stazom, sam kreira svoj put. sam prelazi svoje prepreke. a oni ostaju zaboravljeni, nestali sa svom svojom srećom, svojim molitvama, kao da ih nikada nije ni bilo...
Eh da... Ne želim zvučat kao emo, ali tužna sam :(
Posvađana sa jednom od najboljih frendica, ljubavi nema, starci za sve prigovaraju i nikad nisu zadovoljni sa mnom, ljeto ide glupo i jadno i ništa se ne događa... i ništa ne valja :(
život me sjebao baš u najgorem trenutku... baš u ljeto... :(
i onda se ja doma tješim pjesmama bulleta <3
baš su nice... :)
Valjda će bit bolje... stalno si govorim da je ljeto tek počelo... bez obzira na to što je već 7 mjesec... prošlo je pola godine... navršit ću 15 godina za manje od 2 mjeseca... i gdje sam? hoće se nešto promijeniti? :((
a govorili su mi neka mi ovo bude najbolja godina... Najbolja godina bila mi je prošla... kad sam imala 13 godina... tako da očekujem najljepšu i najdivniju 2013 godinu... jer je za mene očito taj 13 sretan... bar se ja tako nadam...
Štagod. Sad se još samo nadam da onaj odlazak na more neće propast... strašno se želim tamo zabaviti... napraviti neke stvari koje nikad nisam, onako, izludit se, najviše i najbolje što mogu i znam...a onda se vraćam tu, u novu školu, srednju... s pola ljudi koje nikad nisam vidjela... falit će mi moj razred... :( kad imaš 14 godina baš ti je sve sjebano... pokušajte imat 14 godina pa da vidite da nam nije lako... No, prolazi mojih 14 godina... uskoro ću i tih 15 koje taako dugo čekam... valjda se ne nadam uzalud... valjda se neću previše razočarat... ne želim više imati 14 godina :((
Prošlo je 8 godina. Odlaze naši najbolji prijatelji. Gledali smo jedni druge kako odrastamo. 8 godina smo proveli jedni pored drugih. I sad, kad je postalo najbolje, razdvojili su nas... Neopisivo boli činjenica da više nikada nećemo ući u istu učionicu, svi zajedno. Nikad se više nećemo zajedno smijati. Nikada više... Neki se sele negdje gdje će započeti novi život, zaboraviti sve dosad, živjet će bolje nego dosad, bit će sretni. A ja vas nikad neću zaboraviti. Koliko god daleko bili, u mom srcu ćete ostati zauvijek...
tri ''himne'' našeg razreda :)
Crni Leptire, kad su tvoje usne druge ljubile
Nisu shvatile, da su mene zauvijek izgubile :(
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti...
Bili smo jednom najbolji :(
Zlatne godine, i duge sjene
Pomoli se za naše vrijeme
Jednu svijeću ljubavi
zapali
Za 18 dana, dolazi kraj... Rastanak... I ne mogu riječima opisati koliko me to rastužuje... Vi, osobe koji ste ovih 8 godina učinili najljepšim razdobljem mog života, odlazite svatko svojim putem... Neki ste bili moji prvi najbolji prijatelji... Neki ste sada moji najbolji prijatelji (Anja <3)... Neki ste bili moje prve ljubavi... i svaki dan ću pamtiti kao da se dogodio jučer... Do kraja svog života... Sjećam se dana kad smo srušili vrata još u prvom razredu... Radili gusjenicu ispod stolova... Pod dodatnom nastavom ugasili svjetla i igrali se... Bili smo maleni... A sada smo odrasli... i još se međusobno razumijemo... Znamo kako utješiti jedni druge... Znamo što je kome bitno u životu... Svi izleti, ekskurzije zbližili su nas još više... Iako nismo bili složni i nismo radili gluposti po kojima će nas pamtiti svi nastavnici, Ja znam da vas neću zaboraviti... Nebrojeno mnogo puta su izbile goleme svađe, puno nas je plakalo iz nekih razloga, bilo je mržnje, ljubomore, predrasuda... Ali i dalje vas volim... U mom srcu imate jednu učionicu... Na njoj piše 8a... i u njoj se nalazi 30 osoba, još onako zaigrani, veseli, tvrdoglavi, i dalje borci, optimistični, zaljubljeni... Kao kad smo imali 7, 10, ili 14 godina... Često smo glumili ravnodušnost, no nikad je nije bilo... Uvijek smo se borili za ocjene, na pravedan ili ne pravedan način. No uvijek smo podržavali jedni druge. Nastavnicima je smetalo što nikad nismo jedni druge izdavali. Dežurni nastavnici su se uvijek derali na nas... A mi smo pravili lopte i igrali se njima pod odmorima... Za valentinovo smo pisali lažna pisma i slali ih... Nikad se za ništa nismo mogli dogovoriti... ali samo se jednom ide u osnovnu školu...
Ne znam kako da nazovem to što mi se događa... Kao neki novi osjećaj... nešto što se ne može riječima opisati... Je li to ljubav?? Mislim da nije.... Ali zašto onda ne mogu prestati razmišljati o njemu? zašto mi fali svake sekunde? zašto ga ne želim nikad pustiti iz zagrljaja?? Čekam sljedeći dan da ga vidim... Pa sljedeći... i tako mi prolaze dani...
Kad ga vidim sretna sam... a kad nije pored mene svejedno sam sretna jer postoji... To je za mene posve novi osjećaj... Osmjeh mi ne silazi s lica... Mislim da ovaj blog nema toliko smisla kao na početku... Kao da se moj život promijenio... sad sam sretna... i više od ičeg volim svoje prijatelje... koji su uvijek uz mene... hvala vam... toliko puta vam hvala da ne znam kako da to pokažem.. ovaj, možda posljednji post posvećujem vama i toj posebnoj osobi koja me obuzela... Moj BaSsiSt... Shvatila sam koje su stvari u životu doista bitne... i što mi najviše znači... A to su moji prijatelji... nešto što nikad ne želim izgubiti... to je najveća vrijednost mog života... njihov me osmijeh usrećuje, njihove suze rastužuju... Možete se promijeniti koliko god hoćete... Nikad vas neću napustiti... Ponavljam da ovaj post posvećujem njima... Bassistu i mojim prijateljima koje volim više od života...
Zauvijek vas voli, vaša, ××DjEvOjKa BeZ iMeNa××
Vrijeme je za novi post... stvarno predugo nisam pisala... i žao mi je reć da ni sad neću ništa pametno napisati, jer nemam inspiraciju, a vi mi niste rekli o čemu da pišem... Bolesna sam... i ne idem u školu... Fali mi moj 8a! =(
Nedavno mi je jedna frendica pričala o curi kojoj novac predstavlja nevjerojatnu sreću, radost i veselje... smatra kako ima sve u životu i kako je najsretnija osoba na svijetu... napravila je nešto grozno... a nije se zbog toga ni pokajala.. nego se hvalila.. pa ako ta cura ovo pročita, poručujem joj, neka se osvrne oko sebe... neka pogleda koliko ima prijatelja? ne mislim onih koje ima zahvaljujuči tom novcu... mislim na prave prijatelje... ako ima takvih... Neće nikog pridobit ako mu plati pizzu... ako mu da jedan od svojih mobitela, jer joj ne trebaju tri, ako joj posudi najdražu torbu ili ju zove da prespava kod nje, a onda podići 10 fimova, kupiti tonu sokova i čokolada... Tako nitko neće misliti ono što želiš... tvoja će prava prijateljica cijeniti tvoj smisao za humor... razumjeti što govoriš i u tišini... na daljinu će vidjeti da nešto nije u redu... i bit će sretna zbog tebe... ne znam tko je lošiji... ti, s bezvrijednom, jadnom, malenom osobnošću ili te tvoje ''prijateljice'' koje trće za tobom i iskorištavaju sve u vezi s tobom... ne znam tko će ikad pasti niže... A tebi, ako je novac jedino što ti je potrebno u životu, razmisli malo, tko si? koji su ti proriteti? što te zapravo usrečuje? zar stvarno nove cipele za koje ćeš na kraju reči da nisu dovoljno dobre? nova majica koja ti se nakon što ju 2 puta obućeš neće više svidjeti jer ćeš promijeniti styling? Kad naučiš, da ti više od ičeg znači običan iskren prijateljski pogled (a ne onakvi puni gađenja kakve najčešće dobivaš), osmijeh pun ljubavi (a ne onakav kojim te ismijavaju iza leđa), onda djevojko, možeš puna pouzdanja reči kako si sretna... to se zove odrastanje...
I can't escape this hell...
so many times I've tried...
But I'm still caged inside...
Somebody get me through this nightmare...
I can't control myself...
Where did you go?
How did you know to get out of the world gone mad?
Help me let go
of the chaos around me..
It's never too soon to send out all the
invitations to the last day of your life...
Make it through the fall..
Make it through it all...
And I don't wanna fall to pieces...
I'm giving up on everyhing
because you messed me up..
Have you forgotten everything that I wanted??
Do you forget it now?
You never got it...
Do you get it now?
When I'm with you...
I don't wanna hear the words that don't mean anything to me...
I don't love you...
I will never say those words that don't mean anything to me...
When you all got to keep is strong
move along, move along like I know ya do..
And even when your hope is gone,
move along, move along just to make it through...
ima toga još puno puno puno više... ali mi se ne da pisat...
mislim da je ovo dosta da pokažem kako se osjećam... jer ovo je stvarno
otprilike ono kako se ja osjećam... =( =(
Pokušaj održanja obećanja iz prošlog posta... iako ne znam koliko je to moguće... nisam zaljubljena, sve stoji na mjestu... Naravno ne u dobrom smislu, ali se ništa znatnijega niti ne događa... nakon toliko postova, teško je pronaći temu za post... pisala sam o pomiješanim temama... pisala sam gluposti koje mi u trenutku padnu na pamet... pisala sam o svojim prijateljima... pisala sam o sebi... pisala sam tek toliko da imam novi post... Pisala sam o *njemu*... o čemu da sad pišem?
Sinoć prije spavanja nakon *rituala* čitanja sam razmišljala o školi... prvo što sam pomislila je *tko ju je samo izmislio, prokleta bila*... Ali sam onda shvatila, da i nije toliko grozna... Znam šta sad mislite... Ali postavit ću stvari ovako... Protekli mjesec bila sam doma... Izlazila sam, bila budna do kasno u noć, budila se oko podneva, radila što sam htjela, družila se, neograničeno smijala... i iživila sam se... odmorila sam se i umorila... Sad je vrijeme da krenem u školu, među ljude... Mislim da sam stvarno odmorila... i spremna sam na povratak...
Jučer sam bila kod jedne meni drage prijateljice... Svirala mi je i pjevala svoje pjesme... Cura ide u glazbenu školu i svira klavir... Ja idem u glazbenu školu i sviram gitaru... i moram priznati da ona svira gitaru bolje od mene... ganule su me njezine pjesme... stvarno sam iznenađena... moram priznati da cura ima talenta... i treba to iskoristit... ali kako? ccc...
Čitala sam neke blogove... I vidjela da ima ljudi kao što sam ja... i dobila sam poticaj... Da nastavim... iako mislim da se bližim kraju... bloga mislim... Ponestaje ideja, inspiracije, tema... Jedino ako se vi ne potrudite i napišete o čemu bi mogla pisati... bila bi vam zahvalna... hvala unaprijed... =) Woli Was ××DjEvOjKa BeZ iMeNa××
Evo mene nakon dosta vremena... Prošao je i taj Božić... i ta ''nova'' godina... koja će izgledati isto kao i ona stara... samo možda uz malo više ''stezanja remena'' dakle došli smo do tolikog stezanja remena, da uskoro nećemo imati plina... Ali tko sam ja da pišem o tim političkim pitanjima... ja ću to ipak prepustiti našim cijenjenim političarima koji i tako misle da znaju što rade...
Dakle nekoliko dana prije Božića opet me jedan dečko povrijedio... Naravno da ja nisam tako slaba da me to slomi... Ali me svejedno povrijedio... Nije lijepo znati kako nikome nisi draga... A on mi je to vrlo jasno dao do znanja... Jbg... Ne razumijem, jesam li ja nešto krivo napravila? Ne znam zašto mi je lagao?? No , opet mislim da ovaj blog nije ni vrijeme ni mjesto za takve stvari...
No dočekali smo tu 2009 godinu... koja nije ništa posebno... Kao da sam jednostavno govorila svima Dobar dan... Kao da to nije nikakav novi početak... kao da nemamo još jednu priliku... Kao da se mijenja samo datum... Što je zapravo i istina... 1.1 nije ništa... samo datum... kao što se npr ništa neće promijeniti ako je 12 sati ili 3 ujutro... nema smisla...
Nemam baš neke inspiracije za post... pokušala sam nabacati puno različitih stvari... Evo obečajem da će sljedeći biti bolji!!
P.S. moram napomenuti da kad pišem ove postove imam osjećaj kao da pišem neku vrstu kolumne... hehe... a kad se svi ti postovi odjednom pročitaju, tako i izgleda...
WoLi WaS ××DjEvOjKa BeZ iMeNa××